Berza veza

Puno je vremena prošlo od pisanja mog prethodnog bloga. Ako napravimo presjek dešavanja u prethodnoj godini ili dvije, može se nažalost konstatovati da svako slovo napisano tada, još uvijek ima svoj smisao. Čak šta više, poruke su ostale da opominju kako je stanje isto onakvo kakvo je opisano tada.

Kao i uvijek, kada je u pitanju moje pisanje, motiv bude neki sasvim obični trenutak u životu. Niti jedan tekst do sada nije nastao sa željom da se nešto napiše, već je nastao kao reakcija na neki glas, poruku ili događaj iz svakodnevnog života.

Tako danas razmišljam o svojim kolegama, drugovima i vršnjacima. Onima sa kojima sam dijelio školske klupe i onima koji su danas, kao i ja, na važnoj životnoj prekretnici – prvi posao!

Mogao bih sada da pišem kako je pravo na rad jedno od osnovnih ljudskih prava propisano svim ustavima i deklaracijama o ljudskim pravima. Mogao bih da istaknem koliko je važno s aspekta izgradnje ličnosti da mladi čovjek što bezbolnije preskoči ovaj važan stepenik u životu. Takođe, mogao bih cijeli tekst da potrošim i na navođenju primjera iz razvijenih zemalja kako su oni riješili ovo pitanje. Svako koga interesuju ove teme, ima pregršt načina da ih sazna na mnogo bolji i sadržajniji način.

Vratimo se međutim Crnoj Gori, ali ne statističkim podacima i presjekom zakonske regulative. To ne samo da je neinteresantno za prosječnog čitaoca, nego još više, nema ni poentu u našoj zemlji. Odavno sam prestao da vjerujem statističkim podacima i još više postavljanju znaka jednakosti između donošenja i implementacije zakona. Opisaćemo ovu temu na fiktivnom primjeru mlade Nevene (slučajno izabrano ime jednog od komentatora mog bloga) gdje ću pokušaću slikovito da opišem kako ja vidim ovo pitanje. Naravno, sve sličnosti sa stvarnim likovima su slučajne i tekst je prije svega šaljiva opomena mojim kolegama.

Nevenina bajka

Ako u 90% slučajeva, kada nekog pitate kada će da se zaposli, ne odgovori “Čim nađem neku vezu” onda ništa od ovoga što sam napisao ne važi.

Nevena je mlad perspektivan diplomac državnog fakulteta koja je tek završila svoje studije. Bila je solidan student i nikada nije obnavljala godinu. Važila je za uzornu djevojku o kojoj niko nije mogao ništa ružno da kaže. Ovo je uobičajen opis jednog prosječnog studenta iako u svakoj konstataciji postoji doza neistine.

Naši fakulteti, bilo državni ili privatni, proizvode nove kadrove kao na traci, potpuno nespremne da se uhvate u koštac sa realnim životom. Ovdje treba napomenuti da “realni život” i nije toliko realan i da bi iz nekog dubljeg sagledavanja kršenje pravila istog bilo čak i pohvalno, ali za ovo treba više prostora od jednog bloga. Vratimo se Neveni. Za vrijeme studija bila je redovan učesnik svih “vannastavnih aktivnosti” pa tako nije propustila niti jedno okupljanje studenata iz regiona, (neka bude ekonomijada prim.aut.) a nerijetko je bila gost studentskih žurki koje su se tako upadljivo reklamirale na njenom fakultetu. Kao kruna studentskog života došla je apsolventska ekskurzija i putovanje Evropom. Reklo bi se – više od toga ne može! Jer ipak, rijetko se koji mladi čovjek može pohvaliti da je toliko putovao i da se toliko provodio. Sama činjenica da je za nekih 10-ak dana obišla veliki broj Evropskih zemalja govori i o edukativnosti tih putovanja.

Kao uzoran student, fakultet je završen u roku i to se uvijek kod nas znalo i cijeniti. Poslije fešti i svakakvih poklona Nevenu su počeli svi da pitaju gdje će da se zaposli. Tu dolazimo do ključnog dijela ove priče. Pomalo uplašena i zbunjena Nevena odlučuje da otvori tu temu sa svojim roditeljima. Cijela uža i šira porodica se uključuje u operaciju – traženje posla. Nevena je tu po strani i dalje ponosna na svoj uspjeh, čeka rasplet situacije. Procedura može da potraje i nekoliko dana, ipak se nije lako sjetiti svakog “uticajnog” poznanika. Na kraju, Neveni se saopštava koje su joj opcije otvorene. Tako ona po prvi put saznaje šta joj se sviđa i čime želi da se bavi u životu. Poštujući njenu individualnost, roditelji joj ostavljaju pravo da izabere za koju od opcija će se odlučiti. Na kraju, pala je odluka i nastavlja se potraga za nekoliko poslova koji su se učinili da su najbolji. Ulazimo u sledeću fazu njenog života – iščekivanje.

Čekajući pogodnu priliku i gubeći bilo kakvu ambiciju da se usavršava za budući posao (kad bi to bilo i moguće jer su opcije potpuno različite jedna od druge) Neveni je u najvažnijem trenutku za njenu karijeru, dosadno. Nerijetko se gube godine dok “veza ne proradi” ali ćemo u ovom slučaju iskoristiti pozitivniji primjer i pretpostaviti da nije suviše vremena prošlo do tog dana. A taj dan je stigao. Ko čeka taj i dočeka! Sumorni i dosadni dan, još jedan u nizu u kojem nije radila ništa i dobro se naodmarala kvari telefonski poziv od roditelja koji joj sa ushićenjem saopštava da je upravo primio poziv od NJEGA/NJE i da treba da se javi 1. na posao. Sreći nema kraja. Konačno je agoniji došao kraj. Brže bolje pozajmljuju se pare od roditelja, i kupuje se velika hrpa garderobe koju će nositi na poslu. Ipak je važno kakav će se utisak ostaviti! Kada se sa tim završi ostaje da se čeka, jer sve je završeno, ništa više nije ostalo da se pripremi. Koji je posao dobijen, nije toliko ni bitno, uostalom neka veza je proradila, a  da li je to opštinska služba, vlada, privatna firma ili neko drugo mjesto, nije toliko ni bitno. Najvažnije je da se ima u čemu otići prvi dan na posao. Sada Nevena već zna šta je interesuje u životu, sa ushićenjem je otišla na internet i temeljno istražila gdje će joj biti kancelarija, koliko joj treba od kuće, kojim putem je najljepše prolaziti i gdje će se ići na pauzu. Pošto je prikupila sve potrebne informacije za prvi dan na poslu sada je bila potpuno spremna.

Naznaka nervoze, zbog dileme da li je izabrana najbolji komplet za prvi dan na poslu, ne može da pokvari uzbuđenje. Nevena je uvijek bila primjerna djevojka i zbog toga neće dozvoliti da na ni jedan način nove kolega steknu pogrešan utisak o njoj. Odlučila je da bude pozitivna i svakome stavi do znanja kako je spremna da se uklopi. U firmi je sve bilo spremno, kupljena je stolica koja je nedostajala i blagim manervom stolova, prkošenjem zakonima fizika dokazano je da u toj kancelariji ipak može da stane šest osoba. Kolege su bile prijatne ali i oprezne, najmanje im je trebala neka ambiciozna djevojka koja će puno da zapitkuje. S toga oprezno počinju da opipavaju teren bezazlenim ličnim pitanjima. Poslije 5 minuta svi se glasno smiju jer se ispostavilo da svih šest zaposlenih imaju barem jednog zajedničkog poznanika. Nije ni čudo kada su svih šestoro kad tad potegli vezu da se tu i zaposle (prim.aut.). Nevena je prezadovoljna, već prvi dan je otišla na kafu i saznala nekoliko korisnih informacija o problematičnim kolegama i navikama direktora. Kompjuter koji će najčešće služiti za “facebook” i “youtube” uspjela je da postavi u položaj iz kojeg niko ne može da vidi šta radi. Čini se njenoj sreći nema kraja! Potpuno zadovoljna odlazi kući i s ushićenjem saopštava roditeljima i prijateljima kako je zadovoljna i kako upravo tu želi i da ostane. Nevena konačno zna šta želi da bude. Konačno će se isplatiti sav onaj rad koji je uložen na fakultetu. Sve joj izgleda sjajno, a to što je pripravnička plata isuviše mala, nema veze, inače je dogovoreno da se plata troši samo na garderobu, a ostale troškove će, kao i do sada, pokrivati roditelji. Dogovoreno je i da nakon nekoliko godina, kada dobije rješenje za stalno zaposlenje, roditelji kupe i manji stan. Čini se da Nevena živi u bajci. Pa ona bukvalno sada može da zna kako će riješiti jedno od glavnih pitanja u životu! Ako je malo sreće posluži i dobije rešenje za stalno, moći će da razmišlja i o braku. Sada će biti lakše naći i momka jer, koji momak ne voli moderno obučenu i poslovnu ženu!?

Nevena je tako, naočigled svih, spakovala svoj život u jednu lijepu priču i sada joj samo ostaje da ga proživi kako je planirala i zadovoljna ubira plodove svoga rada. Ona je uvijek bila pozitivna i zato se nada da će nekada ljudi koji odlučuju o njenoj sudbini učiniti da plate budu još veće, ali će se do tada i sa ovakvom ona nekako snaći jer, ko bi želio da se vrati u stanje u kakvom je bila prije zaposlenja.

Nevena je odsanjala svoj san, da li ćeš i ti zavisi samo od tebe tj. tvojih roditelja i njihovih prijatelja! Zato, ne gubi vrijeme i već danas razgovaraj sa roditeljima da saznaš šta želiš da budeš kada završiš fakultet! Požuri, jer berza veza neprestano radi i možda je upravo danas neko pozvao tvoju i tako zauzeo mjesto koje ti pripada. U Crnoj Gori postoji toliko stolica koje čekaju da se smjeste u neku opštinsku ili državnu kancelariju, možda je sledeća upravo tvoja.

P.S. Nadam se da je svako od čitalaca pronašao makar sitnicu po kojoj se razlikuje od Nevene i da ga to saznanje čini srećnim.

CRNA GORA MOŽE BOLJE!!!

Kako to lijepo zvuči. Da imamo neko kolektivno pomračenje pamćenja (kao neki) možda bismo i vjerovali da je moguće. Da ovdašnja vlast nije ubila i poslednje čestice otpora u duhu svojih građana i da nije „PROMJENE” kao ideal podigla na mitski “nedodirljivi nivo” sada bismo i mi bili u zanosu u kojem su se našli građani SAD-a prije nekoliko mjeseci. Da ne živimo u pretpolitičkom društvu, kakvo jeste Crna Gora, udahnuli bi demokratiju odavno, a ne ovako, kao na aparatima, u embrionalnom obliku svojeg pojma.

Sve su to želje, a jedna je realnost. Crna Gora je poslednje zarobljeno društvo koje želi da se uključi u zajednicu razvijenih zemalja. Zarobljeno do te mjere da su njeni građani mazohistički postali sami sebi tamničari, u najljepšoj tamnici što se zove Crna Gora. Za duboku je analazu kako je moguće da se jedan narod, tako bogate i slavne istorije, tako prkosan i tako talentovan, tako hrabar i tako jedinstvaen našao u realnosti da TRPI i to do te mjere, koja se graniči sa nadljudskim naporima jednog normalnog čovjeka. Nismo mi ni navikli na raskoš i puno trpeze, zato odricanje od materijanih blagodeti nikad za nas nije bio ni problem, ali odricanje od SLOBODE, to odricanje će nas zasigurno poslati na stranice nacionalne istorije kojih ćemo se stidjeti. Sve pod pretpostavkom da ni za 50 god. kada se neka nova istorija bude pisala ne bude isto stanje. Nije ovdje riječ o politici, niti jos manje o političkim strankama, sve su one produkt tog negativnog trenda u našem sazrijevanju. One u stvari najslikovitije pokazuju stanje društva sa svim svojim devijantnim oblicima. Međutim, ne može to da bude alibi za sve što se radi. Jasno se podvlači razlika odgovornosti među političarima, jer ipak, neko ko nije upravljao, nema isti stepen odgovornosti kao onaj za kormilom. Na sreću ovog teksta, a nesreću Crne Gore, naši kormilari su isti, zadnjih 20 god. Oni su jedini čija odgovornost je neupitna i očigledana i jedini koji nose pečat svih loših stvari koje su nam se dešavale i koje nam se dešavaju. A Crna Gora je za tih 20 god. prošla mnogo toga, zajedno sa njima. Ono što se mora priznati i odati priznanje je da bi im i holivudski glumci pozavidjeli na takvim transformacijama i sposobnostima prilagođavanja. Da imaju i malo onog ljudskog u sebi to bi im. vjerujem bilo teško. Ne mareći za ideale i ideologije (ko danas za to još mari) nije im bilo teško da od zakletih komunista, preko najčvršćih branitelja Jugoslavije, a sa tim lika i djela kasnije omraženog Slobodana Miloševića., preko najžešćih inkvizitora nad ljudima u kojima je gorio plamen nazevisne Crne Gore pa do samih zastupnika te ideje. Što je mnogo mnogo je! Ali ni ovo ne bi bio veliki problem, za nas, da nisu u svojim scenarijima sa jednim ciljem, opstankom na vlasti, ostavili Crnu Goru opustošenu i njen narod obespravljen i gladan. Samo je potrebno pogeldati njihove podatke o zaposlenima na početku tog procesa i sada (iako se i ti podaci uveliko fingiraju) i vidjeće se ogroman jaz, ogromna rupa u kojoj su se našli svi oni koji nisu prodali svoju dušu njima. Sada je priroda učinila svoje, pa na mnogobrojnim mitinzima radnika koji su ostali bez posla nema više 3-4 hiljade ljudi već 300-400, nisu oni na nekom drugom poslu već ih nema, ili fizički ili psihički.

Vlast zaslijjepi i skrati vidike. Ne vide oni dalje od svojih vila, restorana i skupih automobila, niti ih više interesuje kako živi narod, davno su oni izgubili taj osjećaj. Slade nas sa svojim putovanjima u egzotične zemlje, zabavljaju nas sa muzičkim zvijezdama, obećavaju nam hotele, šoping centre, integracije, ma šta god, samo dok se nešto obećava i uljepšava sivu sliku naše stvarnosti.

“Imao pa nemao”- ta ih kletva sada muči. Samo ih to moze osvijestiti i ugroziti im državu-utopiju koju su za sebe stvorili. Čujemo kako pucaju prijateljstva, kako se pojavila kaznena ekspedicija utjerivača dugova po Crnoj Gori, kako prodaju sve i svakog samo da opet bude kao prije. Ne smeta njima vapaj radnika, siromašnih, mladih, ne smeta im ni opozicija, davno su oni raskrstili sa njima, njima smeta strah od realnosti, strah da će dijeliti njihovu sudbinu! Pred tim strahom, sasvim nepoznatim za njih, oni su u bunilu, kao davljenici se hvataju sa sve što im dođe pod ruku, ali i to ubrzo potone. Njihov najveći problem je taj što ne broje godine od kada su došli na vlast, nego uvijek od poslednjih izbora i to će im doći glave. “Ničija nije gorjela do zore”, to je novi košmar u njihovim glavama. Razbijanje opozicije, šminkanje realnosti, laži koje se plasiraju, ovoga puta neće pomoći. Nije ni bitno da li će se konačni udarac desiti na sledećim izborima ili nekim narednim (vanrednim), bitno je da je časa već prepuna i da je počela da se preliva. Ni vođe najokrutnijih režima na svijetu nisu mogle da predvide trenutak svojeg odlaska u istoriju, pa neće moći ni naši tamničari. Narodu je zadat poslednji udarac, oni više nemaju šta da isgube, ništa im nije ni ostalo. Nemaju u šta više da vjeruju, sve im je već obećano. Ostalo je ono što nikad ne umire, ono što smo na početku ove priče ostavlili da tinja duboko u nama ali što se nikad ne gasi, to je želja za SLOBODOM. Paradoksalno zvuči da je upravo režim učinio da se taj plamen ponovo rasplamsa, ali to sada nije ni bitno. Umjesto: “glasao bih drugog da ima boljeg” sve više će se govoriti: “glasam drugog jer ne mogu biti gori”. Opet podvlačim, nije bitno kada će se to desiti, bitno je da hoće i mora!

Crna Gora jeste zarobljeno društvo, jeste siromašna i jeste podijeljena, ali Crna Gora jeste i zemlja svih nas, koji je volimo i koji smo spremni da se borimo za njenu slobodu. Srećom neprijatelj je sam sebe ranio, krvari od svojih grijehova iz prošlosti, a niti mi, niti Crna Gora zaslužuje da njom takvi upravljaju. Zbog toga i još milion drugih razloga narod u Crnoj Gori treba i traži bolji život, život vrijedan ljudskog dostojanstva. Možda jeste teško ali nije neostvarljivo, samo je potrebna vjera, vjera da CRNA GORA MOŽE BOLJE!!

Sposobnost čovjeka da razumno govori je ono što ga odvaja od drugih živih bića. Ali ukoliko izostavimo ono prvo, a to je razum, ova sposobnost nam ne znači ništa.

Šta je razuman govor? Ono što čujem na televiziji, pročitam u novinama ili ukradem slušajući iz prikrajka ljude koje smatram mudrim? Ko procjenjuje šta je razumno, a šta ne?

Bombardovan vijestima o ko zna kojem izbornom porazu, veličanjem “još jedne pobjede PROcrnogorske vlasti”, slavljenjem 21. maja “dana buđenja usnule crnogorske nacije”, prodajom još jednog dijela Crne Gore sumnjivim kupcima, štrajkom zdravstvenih radnika i još mnogim drugim vijestima koje prolaze kroz moj život u zadnje vrijeme, zapitam se, “Može li se u stvari ostati razuman u Crnoj Gori?”. Ako ne može, onda ne treba ni govoriti ili kao mnogi izabrati lakšu soluciju-lagati! Pitam se postoji li čovjek od principa čije riječi trebam slušati ili iz čijih tekstova mogu nešto naučiti? Da li su to ljudi na vlasti, koji bi po prirodi stvari trebali biti moji uzori? Možda i jesu, ali oni stalno govore o nekim stvarima koje moj i dalje nedovoljno iskusni društveno-politički želudac ne moze da svari. Hoću li postati kao i ONI, samo još nekoliko godina da prođe dok me ne potpuno poklopi ovaj “sistem za pranje mozgova”? Između razuma i njhovih riječi, biram ono što i dalje ne dam! Dokle? Dosta je bilo pitanja! I previše!

Ključni motiv za ovaj tekst bila je jedna neprespavana noć koju sam proveo razmišljajući o svim velikim izborima koje sam imao do sada u životu. Na stranu tipične momačke teme kao što su ljubav, sport i politika na jednoj sam se neplanirano mnogo duže zadržao. Referendum 21. maja. Neko bi rekao, “završena priča, što se vraćaš u prošlost!?”. Svi oni koji su govorili to, bi bili u pravu da je 21. maj zaista značio zatvaranje jedne priče zauvijek, u kojoj je pobijedio (kao i u većini takvih slučajeva) zdravi, romantičarski duh naroda za svojom sopstvenom državom. Što se mene lično tiče, mnogo bi mi bilo lakše da zaista završen, zbog velike dileme u kojoj sam se našao tog “sudbonosnog, dana D, biti ili ne biti i td” 21. maja. Kao čovjeku koji je tada tek počeo politički da sazrijeva, bile su mi ponuđene dvije opcije. Pomislićete DA ili NE. Ipak kod mene to nije bila dilema. Opcije su bile opet, razum ili ono drugo. Taj razum i po malo pamćenje su me odvodile na neku stranu u kojoj se na početku nisam najbolje snalazio ali koja mi je vremenom postajala sve jasnija i logičnija u odnosu na onu drugu, koju sam slušao od lidera kako “PROcrnogorskog” tako i “ANTIcrnogorskog” bloka. A razum je surov, i ne da ti da mu se otrgneš i baš tada kada bi ti to bilo mnogo lakše nego da ga slijepo pratiš! Stvarali smo državu. Privilegija svakog čovjeka koji je bio dovoljno srećan da se rodi i prisustvuje trenucima koji će trajno uticati na budućnost i biti dio istorije. Istini za volju ja sam za svojih 23 god. promjenio četiri, ali nikako ne mogu tu činjenicu i dalje da prihvatim kao privilegiju. Kada je bilo jasno da će vladajuća struktura ili kako se i njima samima često omakne “režim” organizovati taj famozni referendum, bilo mi je jasno da moram početi ozbiljno da razmišljam o svojoj odluci. Na izgled vrlo prosto. Kao iskrenom simpatizeru LSCG-a i Crnogorcu po nacionalnosti (ANTI ili PRO-svejedno) logičan slijed događaja je bio da učinim sve što je u mojom moći da se toga dana moji snovi konačno ostvare. Čak sam osjetio pokušaj ulaska euforije u mene zbog tog sudbonosnog dana. Počeli su i na Dnevniku TVCG da mi “crtaju” kako “moramo da sagradimo našu kuću”, kako “ je prirodno da dva brata žive odvojeno”, “prirodno je DA, a neprirodno NE” i mnoge druge metafore. Opet razum!!! Kad mi je najmanje bio potreban, bio je jači nego ikad. Pokušavao sam da sparim one, za mene vizionarske rečenice, koje su izgovarali moji politički uzori, kakav je bio Slavko Perović koji je govorio “prvo demokratija pa tek onda država”, “sloboda-poštovanje-kultura-demokratija-nezavisna Crna Gora” i mnoge druge sa ovim, novim, “vizionarskim” crtežima za oglupljivanje naroda. Sjetih se pritom da je tu bilo i drugih tehnika crtanja pa su nekad pozivali i na “rat za mir” iliti da se masovno uskratimo intelektualnog napredovanja neigranjem ” šaha zbog šahovnice” i td. Više nego ikad sam čekao umne ljude (ili one koje sam tada smatrao takvima) da mi objasne u kojem pravcu da razmišljam i da li “OVI” mogu da upropaste tako čistu i sjajnu ideju o imanju sopstvenog identiteta. Na žalost oni “pravi” su ćutali kao zaliveni, a oni koji su kasnije izbrisali prva dva slova iz svoje vokacije, su postali toliko providni da su izazivali prezir kod mene. Ućutali su i oni koji su mi i usadili tu sjajnu ideju još dak sam bio vrlo mlad, tada kada su mi najviše trebali. Možda su se uplašili medijskog suda Dnevnika, koji bi ih automatski nazvao ANTIcrnogorcima ili ipak nisu toliko bili sjajni kakvim sam ih ja zamišljao. I zaista je to bilo vrijeme etiketiranja. ANTI ovo ili ono, izdajice, šegrti Beogrda ili šta sve ne. Nisam pao na tu priču, možda zato što su izgovarani iz usta onih koji su sve to zaista i bili. Tada mi je postalo jasno da je ideja o onakavoj nezavisnoj Crnoj Gori kakvom smo je mi zamišljali u tom trenutku nemoguća. PRIPAID Crnogorci i Srbi su zavladali scenom. Na sve strane pozivanje na istoriju, poštenje, vjeru, naciju i ko zna šta sve ne, od mene su napravili disidenta u sopstvenoj državi. Bio sam odbačen kao nepotreban i povučen kao nemoćan. Građani Crne Gore (a bogami i Kanade, Autralije, SAD i mnogih drugih država) su rekli što su rekli i konačno je stvaljena tačka na taj Dan D. Bilo je slavlja, suza, razočaranja, ushićenja, a prije svega, nadanja. I baš kada sam pomislio da će stvari ipak krenuti na bolje i da je ovo možda bila prava odluka u pogrešnom trenutku, dopustio sam sebi da zaboravim ono najvažnije. Ko nas je doveo do nezavisnosti! Isti oni “crtači” iz 90-ih, isti oni resocijalizovani komunisti koji su poput glumaca mijenjali uloge u zavisnosti od popularnosti scenarija. A učili su nas da se čovjek može resocijalizovati samo ako se kazni, i to zatvorom, za svoja nedjela. Ovdje je zatvor metafora, za neke. Nastaviše tako “stvaraoci svega živog i neživog u Crnoj Gori” da crtaju nove sličice u kojima nas uče kako sad “kada smo sagradili temelje moramo da nastavimo posao” ili kako “ne smijemo da prepustimo mladu i nejaku državu u ruke ANTIdržavnih struja” i td. Nisu dopustili onim iskrenim ljudima koji su mislili da je Crnoj Gori bolje sa Srbijom kao ni šačicu nas (koji nisu vjerovali da neuki ljudi mogu sagraditi išta stabilno) ni da se ljudski pomirimo sa rezultatom, a oni odmah počeše sa novim napadima. Malo im je bilo referenduma, pa su zaželjeli da i dalje barjače po Crnoj Gori pronoseći ideju o novoj naciji koju moramo čuvati dok ne stane na noge od mnogih neprijatelja kako državnih, mislim ANTIdržavnih, tako i onih iz okruženja. I što baš tada naučih ono čuvenu normu Valtazara Bogišića koji “nepromišljeno” reče: “Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi”. Postao sam sigurniji nego ikad u ispravnost mog stava od prije dvije god. Po malo sam i ponosan sto sam tada, tek sa 22 godine, imao hrabrosti pred samim sobom da odlučim, što bi rekli, mimo svijeta. Jer priča je ostala ista, ako ne i gora. Štrajkuju svi živi, a od skoro i doktori, plaćamo veće račune za struju da bi neki Rus bio “ispoštovan” od strane ONOG koji mu je uz viski prodao najvrednije preduzeće u Crnoj Gori, siromašnih sve više, ne vidim ni da su INtelektualci nešto glasniji nego prije. Sve u svemu, oni “graditelji” su postali biznismeeni koji znanim i neznanim načinima zaradiše i svoje prve pa odmah i druge i treće milione, a gradjani isti, bili oni Crnogorci ili Srbi, od kojih poneki prodade nesto đedovine da bi imitirao svoje “OCE” i vozio skupo auto i kupio 3-4 stana u PG. A narod, onaj isti, jad i bijeda u svom svojem “čojstvu i poštenju” kojim ih kite ovi novi biznismeni. Žalim samo što ne počnu da nam govore i da smo najbogatiji pošto bi smo i u to izgleda lako povjerovali.

I znam da se sada stide oni koji su rekli “daću im sad glas, a na izborima ću ih smijeniti”, jer su isti oni pali na pricu o ANTIcrnogorcmi, a sve PRO punjenju njihovih džepova. I umjesto da se stide svoje nesposobnosti što nisu umjeli da naprave stabilnu u jaku državu, oni nastavljaju da plaše one iste ljude, zavodeći ih sa nekakvim novim opasnostima i izazovima (kako sad vole da kažu) pred kojima se Crna Gora nalazi. I što meni vrijedi što sam sad bijesan na njih, što moraju da brane Crnu Goru od građana Crne Gore, a sve iy razloga što su napravili raspolućenu i na porazu stvorenu državu. Umjesto da ponovo ujedine narod i pokažu im da je Crna Gora mjesto i kuća za sve, oni nastavljaju da nas dijele koristeci najprimitivnije etikete od kojih se svaki put naježim. I šta će onda drugo da pomisli onaj siromašni Srbin iz Berana, koji nikada nije osjetio blagodeti koje nudi Crna Gora i koje je bog stvorio za sve nas, a ne samo za “graditelje”, nego da bude bijesan i iznevjren. Ako nije već prodat, što je nova kategorija. Iako se upuštam u nešto što ni sam dovoljno ne razumijem, ali zar nije nejveća nesreća našeg naroda upravo to vizueliziranje i “šminkanje” postojećeg stanja i zar nas upravo to veličanje nije dovelo do stanja u kakvom smo danas. Tu nam fale INtelektualci, da nas osvijeste i prosvijetle, ali je njima izgleda mnogo lakše da, koristeći se praznim i nezasluženim polozajem, “elite” žmure i ne vrše svoju ulogu koja im prirodno pripada u društvu. A svi oni zaspu sa istim onim dilemama kao i svaki običan čovjek i sa istim onim strahovima koji svakog muče, samo nemaju ono što bi trebali, da to javno kažu, ne bi li sačuvali i to malo šminke što imaju. Čast izuzecima!

Ne znam kada će se to desiti, ali zasigurno je došlo pravo vrijeme da prestanemo više da se prebrojavamo i dijelimo i shvatimo da svi građani, Crnu Goru vide kao svoju kuću, o kojoj su neki, sa najiskrenijim namjerama mislili drugačije nego što je većina odlučila. Za to treba snage, volje, a bogami i “čojstva i junaštva koje smo izgleda već dugo vremena čuvali kao biljke u herbarijumu. I kada se bude stvorila ta kritična masa ANTIcrnogoraca, koji misle jedino na Crnu Goru i njen boljitak, počeće da puca ovaj režim, sazidan od laži, ucjena i nepoštenja. Kada se stvarala Amerika nisu je stvarali ni ANTI ni PRO Amerikanci, nego samo Amerikanci, zato su i stvorili tako jaku zemlju koja odolijeva mnogim izazovima. Dokle god je ovih, koji nas dijele bićemo ANTI samih sebe, a PRO njihovih vila, bankovnih računa i ugodnog života. A potrebno je samo da se probudimo iz ovog trodimenzionalnog, košmarnog filma, iz režimske produkcijske kuće i razumno donosimo odluke. Opet taj razum! Kada bi to bilo lako, odavno bi smo bolje živjeli, ali ako stvarno postoji negdje u nama ona osobina naših hrabrih predaka i vladara, onda sam siguran da cemo kad tad doći do cilja. I tek tada će i priča o referendumu biti trajno zatvorena. Do tada, bitno je samo da ne ćutimo.

Nikola Terzić